MOJE DIJETE JOŠ NE PRIČA – IMA LI SMISLA RAZGOVARATI S NJIME?
Kako naši mališani odrastaju, nestrpljivo očekujemo i bilježimo sva njihova razvojna postignuća: prvi smiješak, izbijanje prvog zubića, prve nesigurne korake, prve riječi... Zbog zaštitničkog odnosa kakav gajimo prema djeci, ponekad podcjenjujemo njihove mogućnosti. Malu djecu ne doživljavamo uvijek kao ravnopravne komunikacijske partnere, pa nam se dogodi da ih „ignoriramo“ zato što još ne pričaju kao mi. Primjerice, možemo misliti da nas dijete neće razumjeti ako ga zamolimo da obuje cipelice, pa to učinimo umjesto njega. Ili se izgubimo u svojim mislima dok mu rutinski i automatski mijenjamo pelene. Možda odlazak do vrtića iskoristimo kako bismo obavili važan telefonski poziv. Ionako se tada ne možemo igrati s djetetom... Sve su ove situacije zapravo idealne prilike za uspostavljanje emotivne komunikacije s vašim djetetom! Iako mala djeca ne razgovaraju kao mi odrasli, ona su itekako usmjerena na osobe oko sebe i jako zainteresirana za interakciju.
Upravo su svakodnevne interakcije s okolinom način na koji dijete usvaja jezik (Stančić i Ljubešić, 1994). Ako ne komuniciramo s djetetom, ni ono neće naučiti komunicirati. Komunicirati možemo verbalno i neverbalno. Iako smo uglavnom usmjereni na riječi koje prenose poruku, jako smo osjetljivi i na način na koji nam se netko obraća (Reardon, 1998). Boja nečijeg glasa, ton kojim je nešto izrečeno, izraz lica ili glasnoća obogaćuju izgovorenu poruku, a ponekad su čak presudni za njezino razumijevanje. Mala djeca, koja još nisu ovladala jezikom, u svojoj se svakodnevnoj komunikaciji uvelike oslanjaju na neverbalne znakove, kako pri slanju tako i pri primanju poruka. Sjetite se koliko vas je puta dijete potražilo pogledom u situaciji koja mu je bila nepoznata ili zbunjujuća, koliko vam je puta ponosno i sretno donijelo pokazati neki predmet, koliko je puta imitiralo izraz vašeg lica kada je na njemu prepoznalo neku emociju... Razdoblje predverbalne komunikacije traje do pojave prvih rečenica (korištenja jezika kao primarnog sredstva komuniciranja), otprilike prve dvije godine života. Obilježja te rane komunikacije imaju presudnu ulogu za cjelokupni daljnji razvoj djeteta. Iskustva stečena u komunikacijskim epizodama tijekom predverbalnog razdoblja utječu na:
Uloga roditelja u ovoj je fazi djetetova razvoja presudna. Izrazito je važno da roditelji nauče prepoznavati i odgovarati na djetetove komunikacijske potrebe. Kroz svakodnevne rutine (poput kupanja, hranjenja, oblačenja, presvlačenja) i interakcije, dijete uči pravila verbalne komunikacije, kao što su: izmjenjivanje uloga govornika i slušatelja tijekom razgovora, prilagođavanje svoje poruke slušatelju (samoispravljanje), na koji način najefikasnije postići željenu reakciju okoline itd. (King, 1979).
S obzirom da je način na koji roditelji komuniciraju sa svojim malim djetetom presudan za njegov daljnji razvoj, što možete učiniti kako biste utjecali na kvalitetu tih ranih interakcija?
Odgovarajte na djetetovu inicijativu.
Vremenska i emotivna usklađenost komunikacijskih partnera u ranim interakcijama izrazito su važne. Ako vidite da se dijete uzrujalo, ili vam nešto uporno pokušava reći, nemojte odgađati rješavanje te situacije. Ako reagirate odmah, pomažete djetetu naučiti kako može izraziti i zadovoljiti svoje potrebe na društveno prihvatljiv način.
Naučite slijediti djetetovo vodstvo.
Poštujte djetetove granice i potrebe za stimulacijom. Važno je znati odvagnuti koliko je poticanja premalo, a koliko previše. Ako stalno namećete djetetu svoj tempo i obrazac komuniciranja, obraćajući mu se uglavnom kad mu dajete upute ili naređenja, to može negativno utjecati na njegov daljnji jezični razvoj (Tomasello 1986; prema Ivšac, 2003). Ponekad je potrebno dopustiti djetetu da ono preuzme inicijativu i započne komunikacijsku razmjenu s vama na temu koja njega zanima.
Imitirajte dijete, verbalno i neverbalno.
Imitacija je vrsta kulturalnog učenja. Oponašajući radnje odraslih, djeca se stavljaju u njihov položaj učeći tako i o namjerama drugih i o samoj radnji koju imitiraju (Ivšac, 2003). Jednako tako, imitirajući djetetove emocije i ponašanja u epizodama igre ili rutina, pomažete djetetu da nauči nešto o vlastitim komunikacijskim namjerama i ponašanjima i o tome kako ona djeluju na druge ljude. Osim toga, imitiranje djetetovih radnji može vam poslužiti kao dobar način približavanja djetetu kada ono iz nekog razloga odbija suradnju.
Imenujte ono što dijete trenutačno radi.
Ako dijete promatra ili koristi neki predmet, imenujte ga i približite djetetu njegovu namjenu. Primjerice, možete mu gestom pokazati koliko je kuća velika ili imitirati kako režemo nožem. Razgovorom o djetetovom trenutačnom predmetu interesa i onome što se događa sada i ovdje dijete usvaja nove riječi. Komentirajte radnje tijekom interakcija s djetetom, na taj način pomažete djetetu uočiti uzročno-posljedične odnose u svijetu oko sebe.
Obogatite interakciju s djetetom emotivnim, neverbalnim signalima.
Kada se obraćate djetetu, pripazite da boja i ton vašega glasa te vaše geste i mimika odgovaraju poruci koju mu želite prenijeti. Naglasite vaše oduševljenje djetetovim uspjehom izrazom lica, osmjehnite se i zagrlite ga kada dolazite po njega u vrtić, podignite ton glasa kada mu nešto zabranjujete. Takvim izražajnim govorom lakše ćete privući i zadržati djetetovu pažnju, a njemu ćete pomoći da bolje razumije situaciju u kojoj se nalazi.
Koristite svakodnevne rutine za jačanje emotivne veze s vašim djetetom.
Iskoristite presvlačenje, kupanje, uspavljivanje kako biste bili bliski svome djetetu. Neka to budu trenuci ugode za oboje. Opisujte tijek tih radnji djetetu, govorite mu što trenutačno radite i što slijedi. Izrazom lica podijelite s njim ugodu ili neugodu tih trenutka (imitirajte ga), smješkajte mu se, grlite ga, ljubite, igrajte se škakljanja i jednostavno uživajte u zajedničkom vremenu!
LITERATURA:
Ivšac, J. (2003): Rani komunikacijski razvoj u: Ljubešić, M. (ur.): Biti roditelj: model dijagnostičko-savjetodavnog praćenja ranoga dječjeg razvoja i podrške obitelji s malom djecom. Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb.
King, R.G. (1979): Fundamentals of human communication. Macmillan Publishing Co., Ing.
Ljubešić, M. (2001): Rana komunikacija i njezina uloga u učenju i razvoju djeteta. Dijete i društvo - časopis za promicanje prava djeteta, god. 3, br. 3. Zagreb.
Stančić,V. i Ljubešić, M. (1994): Jezik, govor, spoznaja. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.
Reardon, K. (1998): Interpersonalna komunikacija: gdje se misli susreću. Alinea, Zagreb.
